Stepujući i gunđajući

(piše: taja)
Nije me bilo neko vreme. Imao sam obaveze.
A i ujeo me pas. Nije vredno pomena, osim pomena bliže i dalje rodbine vlasnika psa u tim trenucima.

Novosti se i dalje svode na dete. Dete se menja. Svakog dana se menja.

Pošto mu je zabranjeno da na terasi jede rukom zemlju iz saksije, on je uzeo štipaljku, umuljao je u zemlju pa je sisao. Pošto mu je i to zabranjeno, tog dana je na prazno (bez ičega u rukama, po sobi) glumio ceo taj čin i vikao „ne,nee!“.
Poslednih dana neprestano „stepuje“. Velikom brzinom sitno cupka s noge na nogu i smeje se.
Spaja dve reči, ali jedna je zasad uvek ili „aide“ („aide katija“ – ajde da pijem sok od kajsije“) ili „maa“ – mala („maa noga“).
Kad gura nešto po podu (lavor, kutije…) pa naiđe na prepreku (npr početak tepiha), podigne i prebaci to pre nego što zapne.
Kad je hrana u komadićima, pojede sve sam. To ima i naknadnu draž – usisavanje koje mora da usledi a koje takođe obožava.

S druge strane, menjaju se i roditelji uz dete. Roditeljstvo je zapravo poslednja prilika za odrasle da se promene, u smislu, najopštije rečeno, otvaranja novih prespektiva u odnosu na sebe, društvo ili život. Ali, kao i kod većine poslednjih prilika, to se kod ljudi najčešće ne događa. Što sa decom, srećom, nema nikakve veze. Ona žive (mislim bukvalno) svoj život.

Ah, da – bili smo juče ponovo u Beogradu. Sa kumom Draganom i Natašom nam je bilo stvarno super. Obavili smo sve što smo hteli, i čak smo stigli da svratimo na rođendan kuma Slobe. Tamo je bilo dosta mladih ljudi koji nemaju decu

Families with babies and families without are so sorry for each other.
Ed Howe

a Jovan je uživao idući od jednog do drugog, stepujući, gunđajući i istražujući ljude i stvari.

Uzgred budi rečeno, krstarenje rekom Nil od izvora do delte (6.695 km) bilo bi nešto duže putovanje od puta u središte Zemlje (6,378 km od površine do centra). A većina tog drugog puta bi takođe bila kroz tečnost – kad bi zemlja bila veličine jabuke, tvrd deo njene kore bio bi tanji od kore jabuke.

Pripreme za drugi put u Beograd

Idemo danas kod kuma. Krećemo za manje od dva sata.

Pomislio bi neko da je frka, da se pakujemo, preslišavamo, dogovaramo.
E, pa nismo mi od tih. Ustali smo oko 6 sati jutros, da ne propustimo ptičice pod prozorom.
Sada, mama i mališa spavaju, a ja u potaji pišem. Uskoro ću da ih budim dizanjem frke.

Jedva čekam nekoliko stvari:
– da sednemo u voz i shvatimo šta smo sve zaboravili,
– da stignemo kod kuma,
– da jurimo beogradske golubove,
– da popodne legnemo da spavamo.

Valjda neće biti kiše. Bar ne previše.

Uzgred budi rečeno, najsuvlje mesto na svetu je Arika u Čileu. Tamo padne samo 0.76 milimetara kiše godišnje. U Arici bi bio potreban jedan vek da se kišom napuni šoljica za kafu.

Ranoranilac

(piše: taja)
Približava se leto. Za mene, to znači nekoliko stvari: duži dani – dakle, radnim danima ću videti više sunca; godišnji odmor; brčkanje sa mališom u bazenima i bazenčićima, a možda i u plićaku Save; itd.
Konkretno večeras, to za mene pre svega znači spuštanje roletni na prozorima u spavaćoj sobi, jer mališa poslednjih dana nalazi za shodno da se budi u cik zore.

Eto, jutros smo gledali jutarnji program sedeći na noni, žvakali crnog hleba (’jeba) i mladog sira (’ija), razgovarajući o sijalicama, noni i medi. Jedva sam mu objasnio da neću da palim usisivač u pola sedam ujutro – kad ga vidi, samo upire prstom i viče „aide, aide“. Obožava usisavanje.

Uspeo sam da mu uguram u usta još jedan komadić hleba i krenuo na posao. U trenutku kad sam otvorio vrata da izađem, ranoranilac je već spavao pored mame.

Pre nego što je zažmurio, mama je stigla da ga pita:
– Šta ti to žvaćeš?
Rekao je:
– ’eb, ’jeba!
I zaspao.

Uzgred budi rečeno, reč „kompanjon“ („companion“) doslovno znači „onaj sa kojim deliš hleb“ (latinski: com/sa+ pani/hleb).

Sitne novosti


(piše: taja)
Novosti kod nas su sitnice: nove trosložne reči (npr. kutija, katija-sok kajsija, veveja – veverica, itd), pravilno izgovaranje starih reči, nove igre nogama i rukama, eksplicitno gestovno pitanje šta je nešto, nove igre i fazoni.

Ovako nabrojano, zaista zvuči kao sitnice, zar ne?
Na primer, igra sa vetrovima: mališa prdne, ja ga pitam: jes’ ti to prdno? On se smeje. Ja kažem: prdni, on napreže stomak.

Nekoliko stvari tu ima koje nisu sitnica: mnogi odrasli koje znam prdnu a da nisu ni svesni. Drugi, opet, prdnu i prave se da nisu oni, nego da sam, na primer, ja. Treći prdnu i svesni su, ali ne nalaze da je to zabavno. Dakle, otupeli su od života, obične stvari im nisu zabavne. A svi ti odrasli zajedno, kad bi im ja rekao: „prdni“, mislili bi da sam lud i ne bi ni pokušali. Znači, ne vole me tako kao on. A to, barem to, nije sitnica.

Uzgred budi rečeno, španska Vlada namerava da u deklaracije o ljudskim pravima uvede i majmune, budući da imaju 98 % istih gena.

Kuriozitet

Jutros rano, nešto posle jedan sat posle ponoći, desilo se vreme koje se moglo označiti kao
01-02-03-04-05-06
(jedan sat, dva minuta, tri sekunde, četvrtog dana petog meseca šeste godine ovog milenijuma).
Eto.
Mora da je noćas nebrojeno numerologa širom sveta, u talasu po vremenskim zonama, izlazilo na terase i očekivalo kakve zrake kosmičke harmonije da se pojave i učine nešto senzacionalno.
Ja sam se otprilike tada obrijao. Kuriozitet, svakako.